Nakon pogreba na splitskom Lovrnicu, u HNK Split je poslijepodne održana komemoracija za preminulog novinara Vladimira Matijanića.
Bio je jedinstvena pojava na medijskoj sceni. Jedan od posljednjih Mohikanaca. Čovjek koji je razotkrivao lažne mitove. Bio je najbolji novinar svoje generacije. Čovjek koji se nikad nigdje nije gurao. Dugo vremena će proći da se pojavi netko poput Vlade Matijanića. Nije ga bilo moguće zaustaviti. Znaju to moćnici o kojima je pisao. Samo dan prije smrti pitao me što će biti s kolegama koji su dobili otkaz u jednom mediju. Nitko ne može ostati ravnodušan na ovo što se dogodilo Vladi. Stojimo ovdje ponosni zbog njega, ali i bijesni. Ne možemo da se ne pitamo u kakvoj državi živimo, u državi koja je ubila još jednog nevinog čovjeka. Želim poručiti opet da mi novinari, njegovi prijatelji, nikada, ali nikada nećemo prestati postavljati pitanja Berošu i vladi dok ne dobijemo odgovore i dok netko ne plati što se ovo dogodilo. Varate se ako mislite da ćete to moći zataškati. Adio, meštre od novinarstva. Zbogom, druže moj, kazao je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko.
On je znao da ova država ne radi, zašto je onda zvao 194? Zašto je onda uporno zvao državu? Zato što je do kraja vjerovao. Njegova Andrea predložila mu je da nazovu ravnatelja bolnice. Svatko tko ga je znao može vidjeti njegov izraz lica, izraz gađenja kada je to čuo. Za Vladu bi zvati nekoga bilo samoubojstvo s predumišljajem. On je to odbijao nagonski. Tražiti pomoć od ravnatelja bolnice bilo je jednako nepristojno kao zvati županijskog pročelnika zbog građevinske dozvole. Nikad niste čuli nekog tako bolesnog da tako pristojno zove dežurnog liječnika. Ja sam poznavao samo dvojicu tako pristojnih ljudi – jedan je bio Predrag, drugi Vlado. Vlado je posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati svijet. Nimalo metaforički Vlado Matijanić dao je život za ideju boljeg svijeta. Može se smatrati da je umro zbog svojih kvazipoštenih stavova, kaže splitski kirurg nevažnoga imena. Da je bio neki drugi novinar danas bi bio živ. Vlado nikad nije bio neki drugi novinar. Istinski herojska smrt Vlade Matijanića znači da je takav svijet, njegov svijet, bolji svijet – jedini koji ima smisla. Dobro sam znao Vladu i previše je volio život da bi ga dao džabe, kazao je novinar Boris Dežulović.
Bio je bez premca najbolji novinar svoje generacije, imao je blistavu inteligenciju, nevjerojatnu intuiciju, stravično brzu misao i bogomdani spisateljski talent. Ali izvan svega moralnu konstituciju koja taj talent nije zarobila, nego ga je oslobodila. Jer talent bez morala – to je ipak luk i voda. Bio je veličanstveni plivač protiv struje. Uvijek sam bio i ponosan i ponizan pred takvim Vladinim intelektualnim odmetništvom. Pred tom demodiranošću, pred tom odanošću vrijednostima koje su danas bagatelizirane i odbačene. Pred njegovim upornim otporom tekućem duhu vremena. Popisu njegovih dijagnoza treba dodati i kronična alergija na nacionalizam. Vlado nije bio podložan apstraktnim autoritetima poput države i nacije, nisu ga impresionirale zastave, budnice i čitav kič. Ostavio je iza sebe lijepi krš načinjen od srušenih spomenika, zdrobljenih svetinja i pokopanih mitova. Vlado nije bio podložan apstraktnim autoritetima poput države i nacije… prezirao je mentalitet čopora. Bavio se desakralizacijom svakodnevice, drugim riječima bio je slobodan čovjek. Da je slikar, tehnika bi bila prepoznatljiva – hulje na platnu. Njegov gubitak je nenadoknadiv. Vlado je cijeli svoj vijek pisao o bešćutnom sistemu. I na kraju ga je on poslao u smrt. Tonski zapis, snimak bezuspješnih pokušaja da se dokopa bolnice je istraživačka reportaža kakvu dosad nitko nije napravio. Novinar do zadnjeg daha – to je u Vladinom slučaju prestala biti metafora. Zbogom, dragi prijatelju. Počivao u miru ljudskom, oprostio se od Matijanića novinar Viktor Ivančić.
Od Vladimira Matijanića se oprostio i urednik Indexa Neven Barković: Ne samo da je imao nepogrešiv moralni kompas nego ga je taj kompas vodio do samog kraja. Snaga karaktera vidi se u najtežim situacijama, a Vlado u situaciji od koje nema teže, u kojoj se borio za vlastiti život, nije ni za milimetar odstupio od svojih principa. Svaki put kad smo u redakciji imali dvojbu oko neke teme, kad se pojavila priča u kojoj stvari nisu crno-bijele, kad nije bilo na prvu jasno tko je pozitivac, a tko negativac, obratili smo se Vladi. Bio je čovjek koji je imao gotovo natprirodan dar sagledavanja svih aspekata najkompleksnijih priča i zauzimanja etički i novinarski najispravnijeg stava, onog koji na prvo mjesto stavlja žrtvu. Vlado je bio naša savjest. Rijetko kad se dogodi da se u istoj osobi spoje izuzetan talent i radna etika i teško zamisliva razina skromnosti. Vlado je na Facebooku znao objaviti tekstove za koje bi 99% novinara dalo ruku da ih može potpisati, kad bi samo imali tu hrabrost. Morali smo ga doslovno nagovarati da ih objavimo na Indexu, a on bi odgovarao: “Ma ja sam to onako usput, za prijatelje, nije to ozbiljan tekst…” Bila je golema, nezamisliva privilegija biti urednik takvom novinaru. Ako me ijedna stvar barem donekle tješi u ovom užasu za koji i dalje odbijam vjerovati da je stvaran, to je da sam mu često govorio što mislim o njegovom radu dok je još uvijek bio s nama. U ovih gotovo 25 godina, koliko se bavim novinarstvom, nisam znao nijednog novinara koji je bio tako temeljit, lucidan i duhovit. Rekao sam mu to bezbroj puta. Vladina reakcija? “Ma daj, pretjeruješ.” Ali nisam pretjerivao, Vlado je stvarno bio najbolji među nama, kazao je Barković.
