Nakon što je preplivala mostove Manhattana i Kalifornijski zaljev, Dina Levačić putuje na La Manche gdje bi sljedećeg tjedna trebala kompletirati trostruku krunu.
Dina se plivanjem bavi od svoje pete godine, a daljinskim plivanjem od devete, kad je u Omišu prvi put nastupila na dva kilometra. 2014. je isplivala svoj najduži maraton, 88 kilometara u Argentini, 2015. osvojila svoju prvu seniorsku medalju, broncu u Kanadi, a 2016. zauzela 3. mjesto u ukupnom poretku Svjetskog kupa. Spojila je ljubav prema plivanju sa svojim budućim zvanjem, edukacijskom rehabilitacijom, pa je lani na Svetog Duju plivala za udrugu Anđeli od Trogira do Splita, a ove godine za udrugu Moje dijete od Omiša do Splita. Dobila je za svoj humanitarni rad i posebnu nagradu grada Solina. Dina je Splićanka, Solinjanka i Mravinka s privremenom adresom u Zagrebu, kazala je u uvodu konferencije za novinare u restoranu Gusar na Spinutu mama Željana Levačić, koja uz tatu Mladena snosi i najveći dio financijskog tereta Dininog pothvata. Zahvalili su Levačići brojnim “malim” ljudima velikog srca koji su im pomogli na bilo koji način.
New York je bio poseban sam po sebi. Odrastamo gledajući sve te zgrade u filmovima i serijama, na televiziji i Internetu, i onda odjednom plivam pored njih. Ujedno je i simbol nečistoće, ali nije bilo nikakvih neugodnih mirisa, a voda je zamućena zbog muljevitog dna i brzog toka rijeka. Zbog jakih struja bilo je dosta promjenjivo, na trenutke mi se činilo da letim, a ponekad kao da plivam u mjestu. Na kraju je onaj dio koji je trebao biti najlakši, nizvodno po rijeci Hudson, bio najteži jer su visoki valovi išli u suprotnom smjeru. Na kraju su me dočekali naši iseljenici, bilo mi je jako drago što me netko dočekao na cilju, rekla je Dina Levačić.
Kalifornija je bila psihički zahtjevna jer se najvećim dijelom pliva po noći. A bilo je i stvari na koje se nisam mogla pripremiti. Pred skok u more izronio je morski lav, iako su svi govorili kako mi neće ništa i zanima ga samo riba, nije mi bilo svejedno. Onda planktoni koji svjetlucaju kako mi ruka prolazi kroz vodu, od toga mi se počelo vrtjeti u glavi nakon četiri sata plivanja i jedva sam čekala da svane. A kad je napokon svanulo, stigli su dupini. Svi sanjaju plivati s njima, ali nije mi bilo baš drago što me prate tako velike životinje. Pred kraj, nadomak obale, veliki je problem bila jaka struja. Pomislila sam nekoliko puta dok sam plivala što je meni ovo trebalo, zašto to sama sebi uvijek radim. Ali kad stignem do cilja, zaboravim na sve i osjećam se super, dodala je Dina.
La Manche je vrhunac, Mount Everest daljinskog plivanja. Privilegija je imati priliku plivati tamo. Nadam se najboljem, a očekujem najgore. Puno toga nije u mojim rukama, vrijeme se mijenja iz sata u sat. Najteže će biti psihološki, iščekivanje poziva brodara koji nekoliko sati prije nazove i kaže – krećemo. Čekanje će biti najteže, lako ćemo za plivanje. Ta tri preplivavanja čine trostruku krunu koja je jako cijenjena u svijetu daljinskog plivanja, naročito ako se ona ostvari u roku 90 dana. Nadam se da ću potaknuti i hrvatsku javnost, da će se netko dogodine okušati u nekom od maratona na hrvatskoj obali, jer nađe se uistinu za svakog ponešto, zaključila je Dina Levačić.
Levačići u nedjelju kreću preko Londona za Dover, povratna je karta 17. rujna, a plivati bi trebala između 12. i 16. rujna. Dvostruko više ljudi je od 1959. osvojilo Mount Everest nego što ih je od 1825. preplivalo La Manche, ilustrirao je Mladen Levačić koliko je zahtjevni posao pred Dinom. I u šali dodao – najteže je Željani i meni, Dina samo treba otplivati ta 34 kilometra, odnosno oko 40 ako računamo i učinak morskih struja…
