Mediteranski festival knjige u Splitu pretposljednjeg je dana udružio snage s drugom splitskom kulturnom institucijom, nedavno održanim Pričiginom. Ovoga puta svoje su priče pričali gosti iz Slovenije, pod vodstvom kulturne organizatorice i publicistice Jedrt Jež Furlan.
Njezini su gosti bili kazališna redateljica i pionirka storytellinga u Sloveniji Ana Duša, njezina kazališna kolegica i kolumnistica Ivana Đilas, te Boštjan Narat, glazbenik, vođa grupe Katalena, pisac i profesor filozofije. Svi su oni pričali doživljaje iz svoga života na temu “I svi su me pogledali”.
Ana Duša se tako prisjetila svoga ujaka Rajka koji je sedamdesetih u dobi od 17 godina otišao u Srbiju na tada popularnu omladinsku radnu akciju, da bi odatle poslao razglednicu da se neće vratiti nego odlazi na brod. Ana se rodila nešto kasnije, Rajka je znala iz priča i povremeno ga sretala. Prilikom jednog od tih susreta ispričao je da se morao oženiti, jer je nešto prije u Napulju imao dvodnevnu vezu s jednom djevojkom, a kad se vratio u Napulj dočekala ga je njezina rodbina i rekli mu da se mora oženiti ili živ neće iz Napulja. Mnogo godina kasnije, Ana je otišla u Napulj na susrete europske omladine, i sjećala se Rajkovih riječi da intimni dodir u Napulju znači brak. Na susretima ih je bilo 50, od toga samo dva momka iz Praga, a kad je došla u smještaj shvatila je da na krevetu nema madraca.
“Zvala sam organizatore i uskoro je došao mladi Talijan s madracem, i na nekom njegovom engleskom poželio ostati u mom krevetu. Sjetila sam se Rajkovog upozorenja i odbila ga, nije mi se još udavalo”, priča Ana Duša.
Sljedećih dana bilo je bar desetak sličnih pokušaja “uleta”, redom ih je odbijala i doznala da je dobila nadimak Djevica Marija.
“Pred kraj susreta išli smo na piknik uz more, navečer sjedili na pijesku i igrali ‘bocu istine’, osim jednog od organizatora, zvao se Marco, koji je sjedio na uzvišenoj stolici pored mene. Boca se zavrti, pokaže na mene s jedne strane, a s druge na jednog od Čeha po imenu Mirko. Između pitanja i kazne izabrala sam kaznu, i Mirko mi je trebao skinuti majicu, nisam se brinula jer sam računala da imam kostim. Digao mi je majicu i odjednom je zavladala tišina, jer je ispalo da sam ranije skinula gornji dio kostima, i ostala gola što je za Napulj bilo neviđeno. Sjela sam i od srama se htjela sakriti, ali je jedino mjesto bilo među Marcovim nogama. Dva dana poslije, jedan od momaka mi je došao i pitao me “Koliko?”. Očito sam izgubila status Djevice Marije i dobila status kurve.
Ivana Đilas je ispričala da je 23 godine živjela u rodnom Beogradu, a posljednjih 20 je u Ljubljani.
“Odlučila sam da mi je dosta ludorija u Srbiji i da je vrijeme da odem. Slovenija je bila najmanje inozemstvo, a računala sam da ću moći raditi. Krenula sam učiti slovenski, kad tek počnete svi vas pohvale na prve tri riječi koje izgovorite na slovenskom, ali ako nakon nekoliko mjeseci niste dobri poprijeko vas gledaju”, rekla je, dodajući da je uz jezik učila i o slovenskim simbolima poput oslikanih košnica ili kranjskih kobasa.
“Opremljena svim tim silnim znanjem krenem tražiti posao, i dobila sam ga na Pop TV-u, novoj komercijalnoj televiziji. Krenula sam se obratiti ekipi, i ni jedna slovenska riječ nikako da izađe kroz usta, da bi mi režiser rekao ‘reci na hrvatskom, svi te razumiju’. Drugi posao je bio rad s djecom koji žele glumiti, i oni me ništa nisu razumjeli dok nismo prešli na engleski. Treći posao bio je na pripremi predstave s članovima gradskog udruženja gluhih, a ja i dalje nisam dobro znala slovenski. Za nevolju tumač za znakovni jezik nije se pojavio, i shvatila sam da moram nešto napraviti, i konačno progovorim, pa se sada hvalim da su me slovenski učili gluhi”, ispričala je.
Sada je puno opreznija, lekturu prepušta lektorima kojima doista vjeruje, ali i dalje nije svladala slovensko naglašavanje na kraju riječi, “zvučim kao da pjevam”.
“Zaključila sam da treba žrtvovati nešto asimilacije zbog čuvanja karaktera, pa zato i dalje loše govorim slovenski”, završila je.
Boštjan Narat se pak prisjetio jedne tribine o ženskim filmskim autoricama, od kojih je jedna donijela mali papir na kojem su bili filmovi koje su režirale žene, i golemi popis radova muških im kolega.
“Kad sam čuo našu temu, sjetio sam se te scene, jer sam shvatio da je moj život beskrajna lista situacija u kojima me svi gledaju, a ja se osjećam kao budala. Kao dječak sam na skijanju pao sa sidra, i krenuo se kotrljati uzbrdo, drugi su me izbjegavali, neke sam oborio, svi su me gledali i ne znam je li gori bio bol ili sram. Dobar sam u nogometu, stiže mi odličan centaršut, ali mi lopta stalno prolazi kroz noge, svi me gledaju a ja se osjećam kao budala. Ili na moru osamdesetih, na plaži kod Poreča, moram na WC i odlučim otplivati i ‘obaviti’ što sam morao, siguran da me nitko ne vidi, a onda netko povikne ‘pazi, drek’, siguran sam da svi znaju da sam to ja napravio i osjećao sam se kao budala”, ispričao je.
No, prava priča počela je prije 16 godina, na Naratov 30. rođendan. Slavio ga je tako što je sjeo u kafić i svima koji su mu čestitali rekao da dođu na piše, nakon kojeg su otišli u popularni Orto Bar. Par dana kasnije opet je tamo izašao, a jedan od prijatelja rekao mu je “vidimo se u utorak na koncertu”.
“Bio sam zbunjen jer nisam imao pojma da Katalena ima neki koncert. Svi se zbunjeno pogledavaju, nešto čudno je u zraku, ali na koncu odemo. Koji dan kasnije zvao me redatelj Metod Pevec, i kaže da dolazi neki njemački producent koji bi rado čuo Katalenu. Pitam ga gdje ćemo se sresti, i on kaže da Nijemac zna samo za Orto bar. Došao sam tamo, i Pevec mi kaže da je producent otišao na kat gdje su inače koncerti, ali toga dana ih nije bilo. Idem po mraku, otvorim vrata i tamo me dočeka buka, baloni, reflektori. Priredili su mi iznenađenje samo zato što sam jednom rekao da bih želio otići na koncert vlastitog benda kao gledatelj. Sjetio sam se kako sam kao budala slušao s nerazumijevanjem što mi govore o tom koncertu, i shvatio: da nisam bio budala u tjednu prije toga, iznenađenje bi propalo. Zato je dobro ponekad biti budala”, završio je svoju priču Boštjan Narat.
